Malo o sportu, medijima i BDP-u

Ovo je više-manje formula za izračun BDPa. C je potrošnja građana i trgovačkih društava, I su investicije građana i trgovačkih društava, G je potrošnja centralne i lokalne vlasti, X je izvoz, a M uvoz.

Zanimljivo je kako ista formula funkcionira neovisno o ekonomskom ili političkom modelu društva. Razlika je samo u omjerima između vlasti i građana. Pa je tako u socijalizmu G puno veći od C i I, dok je u kapitalizmu G u pravilu manji od C i I. To znači da u kapitalizmu odluke i aktivnost građana društva ima puno veću važnost od aktivnosti države, dok je u socijalizmu obrnuto. Naravno, između kapitalizma i socijalizma postoje i političke razlike, ali one nisu bitne za ovu tematiku, iako bi se uzroci nekih (ne)aktivnosti društvenih subjekata mogli naći u političkim okolnostima u kojima je društvo živjelo. Veliki dio građana RH još uvijek nije percipirao ekonomske razlike između društva u kojem su živjeli do ’90ih i nakon ’90ih. Većina razumije političke razlike, ali nitko nije proveo sustavnu edukaciju ekonomskih promjena. Građani RH još uvijek nisu svjesni da upravno oni diktiraju u kakvom će blagostanju živjeti. Država, tj. Republika Hrvatska sa svojim upravnim podjelama (centralna i lokalna) nije ta koja će život učiniti boljim. Iako stvari idu nabolje s novim generacijama (rođeni 1995. i kasnije), još uvijek u društvu postoji ideja da će vlast urediti državu, otvoriti radna mjesta te na kraju reći građanima što da rade sa svojim životima.

Realnost je da svatko mora za sebe odlučiti što želi i svatko mora graditi svoj život. Sve je ovo rečeno toliko puta, ali još uvijek se u društvu vide ljudi koji su objesni na ovu ili onu vlast i očekuju da će promjena vlasti njihov život učiniti boljim. Međutim, promjena vlasti mijenja samo G komponentu u izračunu BDP-a. U Republici Hrvatskoj, gdje je razlika između lijeve i desne vlasti ekonomski nepostojeća, ta promjena G komponente je izrazito mala ili nepostojeća. Sve ostalo, većina BDP-a, ostaje i dalje na tim istim građanima.

Nažalost, mediji u Republici Hrvatskoj ne pomažu oko ovog problema. Dapače, njihov pristup ocrtava (ili možda gradi?) percepciju građana. Tko prati medije u RH, vidjeti će da mediji grade kultove ličnosti oko političara. Političari su zvijezde društva i jako se rijetko može dobiti informacija o ljudima koji su uspješno sami izgradili svoj život. Iz nekog razloga, većina tema u našim medijima je negativnog karaktera. Ljudi te teme povlače, amplificiraju i tretiraju negativnost kao dio društva. Zašto je to bitno?

Kao što sam već rekao, vlast u kapitalizmu ima manju moć u određivanju ekonomske sudbine građana nego li sami građani. Najbolje što država može napraviti oko ekonomskog prosperiteta građana i same države se uglavnom svodi na kozmetiku. Investicije opće države danas služe samo kao psihološki poticaj. Ništa više. Nema tu nikakve veće filozofije, država čini određene akcije kako bi kod potrošača inicirala veću potrošnju ili investiciju. Naravno, postoji tu još i politički aspekt gdje je država odgovorna za zakone i pravila koji omogućavaju ekonomsku aktivnost, ali kada je riječ o samoj ekonomiji, građani i društva ovise sami o sebi. Stoga je nevjerojatno kako danas još netko očekuje kako će država osigurati radna mjesta i/ili kako će radna mjesta u državi biti bolja od onih u relanom gospodarstvu. Državni aparat jednostavno nema tu moć. Mi imamo. Mi kontroliramo i C i I i X i M.

Veliki je problem kada država mora proizvesti psihološki šok ako u isto vrijeme protiv sebe ima i medije koji se trude održati negativnu percepciju. Koliko puta ste čuli od nekoga tko nema TV u kući i/ili ne prati medije, da živi sretniji život? Razmislite zašto je to tako.

Tu dolazimo do sporta i nevjerojatne važnosti sporta za ekonomiju države. Utjecaj sporta na ekonomiju države se može raščlaniti na direktni i indirektni. Direktni utjecaj je svakako povećana potrošnja građana, baby boom 9 mjeseci nakon nekog važnog sportskog događaja i sl. Međutim, puno bitniji ekeft je onaj indirektni. Onaj koji ne možemo dotaknuti, onaj radi kojeg ćemo svi biti puni sreće i optimizma. Mediji ne mogu ignorirati pozitivne osjećaje koje generiraju veliki sportski uspjesi i zbog toga se hrane sportskim uspjesima. Oni zlokobni će pokušati ukazati na to kako uspjeh u sportu neće riješiti probleme, kako je neki sportaš upleten u neku aferu i sl. I mnogi ljudi će realno sagledati tu perspektivu i uvidjeti da je to sve istina. I to je istina, uspjeh u sportu neće sagraditi nove vrtiće i ceste i neće riješiti osobne probleme građana. To sve stoji. Ali pesimistične osobe i one koji traže negativnosti u svakom dobrom događaju neće nikada biti uspješne u životu. Ne radi države u kojoj žive, ne radi uspjeha ili neuspjeha sportaša, već zato što neće vjerovati u sebe i svoju moć da riješe svoje probleme. A sreća i optimizam koji sportski uspjesi stvaraju su najvažniji faktori za mijenjanje percepcije budućnosti. Vjera u bolje sutra kod pojedinca stvara želju za stvaranjem i održavanjem konstruktivne prirode te osobe. Nema ništa važnije i bitnije od toga kako bi se osoba odlučila za investiranjem sebe u neki projekt i u sebe kako bi taj projekt procvao.

Ako mislite kako je to samo priča, pogledajte brojeve – građani RH imaju nevjerojatne zalihe vrijednosti u nekretninama i samom kešu. Samo u kešu hrvatski građani u bankama imaju oko 200 milijardi kuna štednje, dok država godišnje uprihodi manje od 130 milijardi. To znači da sa ušteđenim novcem, građani RH mogu ugasiti državu na 18 mjeseci i živjeti istim standardom kao i danas. Bez plaćanja poreza. A kada bi još išli prodavati nekretnine, taj period bi bio znatno duži. No, zbog pesimizma i bolesnog skepticizma (postoji i zdravi skepticizam koji je izvrsna vrlina), mi sami sebi ustručavamo bolje sutra.

Nisu slučajno najupsješnije ekonomske sile i one koje su najuspješnije u sportovima. Ako mislite kako ekonomija vuče sport, onda objasnite kako jedna ekonomski neuspješna Hrvatska može igrati u finalu najvećeg i najznačajnijeg sportskog natjecanja u svijetu. Realnost je ipak negdje u sredini; uspjeh u sportu vuče ekonomiju koja onda i dalje financira sport kako bi se stvorio momentum. Tragikomično je da bi svaki drugi želio Janicu, Kauboje, Barakude, Vatrene (i da ne nabrajam dalje), samo kako bi podigli duh naroda koji bi onda podignuo ekonomiju, dok će se kod nas naći mnogi koji će te iste ići pokopati jer im nisu instantno pružili sve.

Na žalost, neću biti u Europi u nedjelju kako bi ispratio Vatrene u pohodu na nevjerojatan uspjeh, a niti u ponedjeljak kako bi ih dočekao i zahvalio se za sve što su učinili za duh naroda i ekonomiju države. No, ja sam već optimističan i pun vjere u sebe i one oko mene. Ako niste, ako ne vjerujete da ova država može naprijed, uzmite slobodan dan u ponedjeljak, odite među sretne i vesele ljude i garantiram da će nešto te sreće i optimizma prijeći i na vas. To je snaga uspjeha; prelazi s jednih na druge.